Na prvoj radionici u ciklusu dnevnika emocija pod nazivom “Pričaj mi o bojama” radili smo na temu LJUBAVI.
Ova predivna tema bila je idealna za uvod u novu godinu i – novi ciklus introspektivnih likovnih radionica.
Nije bez razloga LjUBAV određena za prvu stranicu našeg dnevnika emocija. Ona je glavni pokretač svega u našim životima – pa i života samoga. Bez nje ne bi bilo ni nas. Njoj se uvijek okrećemo,prirodno i lagano, poput suncokreta prema suncu, iz nje izvlačimo snagu, na nju računamo, ali ju u našoj svakodnevnici često zaboravimo, previdimo ili zanemarimo moć svih njenih čarolija.
Zato LJUBAV, da je se sjetimo svakoga dana, da ju uvažimo i stavimo ondje gdje pripada – kao kraljica, na tronu naših života.
No, gledano s praktične strane, vjerujem da se vrlo brzo postavlja pitanje – kako naslikati emociju?
Nešto zrakoprazno, neuhvatljivo, magličasto i neopipljivo – a opet tako stvarno u svoj svojoj punini.
Jezik apstrakcije je idealan za ovakve, ja bih rekla “sirove” izričaje. Tu glavi nema mjesta. Važan je udah. I izdah. Osjetiti tijelo i atmosferu u nutrini. Dozvoliti ruci da bude kanal kroz koji se ljubav iz srca prelijeva na papir. Otvoriti se. Dozvoliti da izađe ono što treba izaći. I biti u miru s time što jest ispred nas.
